četvrtak, 04.09.2008.

pjesma za početak:


ovu priču sam već jednom davno objavila,
ali u drukčijem obliku..
sad je poboljšana i puunoo bolja nego prije...=)
nadam se da će vam se sviđati...)
ki$$ to all
p.s. ispričavam se ako ima greški...=)



LIJEPO JE IMATI DRUŠTVO

Kasno je poslijepodne. Bliži se večer. Ona sjedi je na krovu najveće zgrade u gradu.
Ta
zgrada je prazna i zapuštena i nitko je ne posjećuje već godinama - osim nje.
Taj krov je njeno utočište kada želi pobjeći od svijeta i razbistriti glavu.
Kada ga je tek počela posjećivati obojala ga je raznim bojama da bi si stvorila neki
svoj,
vlastiti ugođaj.
I tako ona sjedi na rubu tog krova i maše naprijed natrag svojim već otrcanim i
poderanim
starkama. U krilu joj se nalazi blok, a u lijevoj ruci olovka kojom crta. Pokušava
nacrtati sve ta
ljude koji se nalaze dolje koji su sada poput mrava i automobile čija svijetla sada
izgledaju kao
lampice na božićnom drvcu.
Crtanje joj baš i ne uspijeva jer vjetar stalno petlja njenu dugu ravnu kosu (koju
tako uporno
pokušava učiniti kovrčavom)oko njene glave. To nije sve što ju ometa. Nikako se ne
može
usredotočiti jer su joj misli poput mećava. Po glavi joj se stalno mota svađa koju je
taj dan
vodila s tatom. Nikako joj ne ide u glavu zašto ne bi smjela provesti ljetovanje na
moru sama, sa
svojim društvom, bez pratnje roditelja.
Tada joj misli prekine lagana kišica i zvuk koraka sa stepenica koje vode na krov.
To joj je bilo
vrlo čudno, no bila je i znatiželjna. "Tko bi to mogao biti?" mislila je. Za
koji trenutak to je
i saznala.
Stepenicama se uspela visoka cura jako kovrčave kose u martama, s nabijenim
slušalicama na
ušima. Obje su prvo bile začuđene što su nekoga uopće zatekle na tom krovu, no tada
su
progovorile.
"Bok.", reče cura u martama.
"Bok, ja sam Eva, 'ko si ti?" reče Ona.
"Zovem se Jelena, al' zovu me Jelči. Kaj ti radiš na mojem krovu??", reče
cura u martama.
"Na TVOJEM krovu?! To je MOJ krov.", reče ona.
"Joj dobro, nebumo se valjda sad svađale oko takvih gluposti. Ajde da se rađe
upoznamo.",
predloži joj Jelena.
" No dobro, valjda je bezveze svađati se.", kaže Eva.
Tako je i bilo. Upoznale su se i saznale da obje posjećuju taj krov iz istih razloga.
Eva je
"skužila" da postoji bar još jedna duša koja ima slične stavove i mišljenja
kao i ona.
Još duugo se razgovarale i zabavljale se,čak su se dogovorile da se opet sastanu na
tom krovu.
Eva je bila sretna, a mećava u njenim mislima napokon je počela jenjavati i napokon
je bila
zadovoljna da može s nekim dijeliti...